Iako mnogi vlasnici privatnih obiteljskih kuća žele imati vlastitu toplanu, ekonomičnija je ugradnja više modula u obiteljskim kućama za više obitelji s godišnjim pogonom od 6000 do 8000 sati.

U Njemačkoj se do 2020. godine namjerava za 25 % povisiti udio električne energije putem povezivanja proizvodnje električne struje i topline (KWK). Istodobno se u okviru integriranog energetskog i klimatskog programa treba uvesti obveza uporabe obnovljivih energija. Zadani ciljevi mogu se ostvariti relativno jednostavno pomoću grijanja koje proizvodi električnu energiju.

Isto tako plinsko gospodarstvo vidi dobre mogućnosti u pogledu suprotstavljanja tržišnom trendu električnih crpki za proizvodnju topline odnosno grijanja uvođenjem onih koje će štedjeti klimu i na taj način predstavljati alternativu.

U Njemačkoj ali i u cijeloj Europi cilj je proizvoditi električnu energiju i uvest grijanje u kući na ekološki način. U opširnim testovima mikro-agregati za povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije (KWK) dokazali su svoju valjanost, radi se dakle o najmanjim elektranama s blok-generatorima s manje od 15 kW električne snage.

Električna struja za kućanstva može se u pogledu CO2 neutralno proizvoditi i bez mrežnih gubitaka tamo gdje se i koristi. Kroz napajanje bio-plina u mrežu zemnog plina koje planira Erdgas Schwaben mogla bi se čak još i više poboljšati CO2-bilanca takvog korištenja zemnog plina.

5000 sati za mikro generatore

Kod komparativnog istraživanja koje je poduprlo Ministarstvo za obrazovanje i istraživanja za projekt "Komparativno istraživanje mini elektranama s blok-generatorima pokazalo se da istodobna proizvodnja topline i električne energije u kući naspram klasične podjele posla, dakle električna struja iz elektrane, toplina iz kotlića, na temelju sada dostiživih koeficijenata učinkovitosti (korisnosti) omogućava uštedu primarne energije za više od 20 %.

Čak i kod nepovoljnih okvirnih uvjeta, dakle samo kod korištenja topline, odnosno samo kod korištenja električne struje, mini elektrana s blok-generatorima u pogledu primarne energije još je uvijek na zelenoj grani. Gledano čisto gospodarski mini- odnosno mikro KWK trebao bi godišnje imati minimalno 5000 sati pogona pod punim opterećenjem, što jedva da je moguće u obiteljskim kućama za jednu ili dvije obitelji. Stoga se mini elektrane s blok-generatorima prvo mogu preporučiti za pokrivanje osnovnog opterećenja u kućama s više obitelji u povezanosti s promjenjivim vršnim opterećenjem kotlića. Ritmički pogon bi doveo do snažnog trošenje (habanja) sa smanjenim životnim vijekom i visokih troškova održavanja.

Isprekidani pogon

Kod obiteljskih kuća za jednu ili dvije obitelji postojala bi mogućnost isprekidanog pogona vođenog prema toplinskim potrebama s međuspremnikom. Za vrijeme mikro-KWK toplinske bi potrebe trebale biti što je moguće više, kako bi se toplina izravno koristila, a ograničila veličina međuspremnika. Zbog male naknade za napajanje do samo 9 ct/kWhel trebala bi se samoproizvedena struja što je više moguće i samoiskorisiti. Primjeri izračuna pokazali su da mini/mikro-KWK sa smanjenom snagom pod određenim okolnostima postižu višu uštedu, a time i višu ekonomičnost od većih agregata. Kod obiteljskih kuća za jednu ili dvije obitelji pokazala se od velike prednosti električna snaga od 1 do 2 kW el.

Ista pravila

Kod ugradnje mikro KWK-agregata vrijede ista pravila kao i kod kotlića tehnike maksimalnog iskorištenja topline koja se proizvodi gorenjem, ali i topline vodene pare koja nastaje pri tome. Godišnje je potrebno minimalno 4000 pogonskih sati kako bi se postigla ekonomičnost. Puno smisla imaju mikro KWK u zgradama s bazenom i uređajima za prozračivanje čija donja granica potrošnje električne energije ako je moguće godišnje iznosi iznad 5 kW. Hidrauličko izjednačavanje trebalo bi se provesti još pažljivije nego što je to slučaj kod klasičnih postrojenja za grijanje.

U krugovima grijanja tako omiljena "hidraulička skretnica" predstavlja zapravo smrt za toplane s blok generatorima, isto tako i za četverosmjerne miješalice, povisivanje cijevi koja vraća toplu/zagrijanu vodu (od radijatora natrag) u optoku grijanja i nadstrujni ventil. Međuspremnici bi trebali biti dimenzionirani kao što je moguće manji, budući da su oni uvijek dovodili do gubitaka. Već i zbog samog smještaja u postojećim zgradama trebalo bi odabrati više malih spremnika umjesto jednog velikog. Postoji puno toplana s blok generatorima od kojih niti jedna nije mala. Ako su prevelike dovode do nezadovoljnih kupaca i imaju štetne efekte.

Već danas je moguća proizvodnja topline povezivanjem proizvodnje električne i toplinske energije bez dodatne emisije CO2. Trenutačno je tvrtka Erdgas Schwaben spremna na području kojega opskrbljuje otkupiti bio plin od poljoprivrednika i prirediti ga za napajanje u mrežu zemnog plina. Čini se da to ima više smisla od elektrifikacije bio plina u ruralnim područjima gdje na određenoj lokaciji postoji mala potreba za toplinom. Na taj način se poboljšava i bilanca primarne energije grijanja koje proizvodi električnu energiju. Korisnik može, na primjer, nabavljati bio zemni plin, a mora za to platiti 3 do 4 centa više nego za uobičajeni zemni plin.

Ekonomičnost u obiteljskoj kući

Značajnom razvoju u branši tehničke opreme zgrada potrebno je 20 godina dok doista ne postignu uspjeh. To vrijedi za solarnu tehniku, prozračivanje stanova, kotliće tehnike maksimalnog iskorištenja ogrjevne moći t.j. topline koja se proizvodi gorenjem, ali i topline vodene pare koja nastaje pri tome, nadalje za toplinsku crpku, a sada i za mikro KWK t.j. povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije.

Kratki osvrt: Vodeći na tržištu Senertec započeo je 1987. pod imenom Sachs Energietechnik (Sachs energetska tehnika) s prvim testom za "agregate ogrjevne snage", nakon što je uništena cijena nafte prvotno planirane motorne toplinske crpke.

Trenutačno Senertec koji pripada grupi Baxi ima u pogonu oko 17 000 mikro agregata koji povezuju proizvodnju električne i toplinske energije, poznatih pod imenom Dachs; od toga 10500 jedinica za zemni plin/tekući plin, 6500 za loživo ulje/biodizel i 80 za ulje od uljane repice. Oko 80 % "dachsova" isporučuju se s dodatnim kondenzatorom za maksimalno iskorištavanje tehnike ogrjevne moći odnosno topline koja se proizvodi gorenjem, ali i topline vodene pare koja nastaje pri tome.

Podrumska toplana

Osobito privlačnu snagu "grijanje s proizvodnjom električne struje" očito ima za mnoge vlasnike privatnih obiteljskih kuća koji usprkos neekonomičnosti pod svaku cijenu žele imati takvu "podrumsku toplanu". Stoga se oko 60 % agregata isporučuje s međuspremnikom. No, puno ekonomičnija je ugradnja više modula u obiteljskim kućama za više obitelji s godišnjim pogonskim vremenima od 6000 do 8000 sati. Idealni uvjeti primjene bili bi svakako u hotelima, pansionima, staračkim domovima i klinikama s više od 8000 pogonskih sati godišnje.

Važan tržišni impuls može se pronaći u sanaciji postojeće zgrade. S ugradnjom ispravno dimenzioniranih mikro agregata za povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije mogli bi se na učinkovit način ispuniti ciljevi zadani Propisom o uštedi energije, odnosno putem tzv. energetskog certifikata. Ovo je najbolji način u pogledu smanjivanja i izbjegavanja CO2-emisije. Važna je i činjenica koja se često previđa: mikro agregati za povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije poput onih od Dachsa moraju se često održavati; plinska varijanta rezultira s oko 350 Eura troškova nakon svakih 3500 sati pogona.

Vlastita energija

Prema Propisu o uštedi energije već su ispunjeni zahtjevi u pogledu iskorištenja i efikasnosti, ako se na taj način pokrije 70 % toplinskih potreba. Stoga ima puno smisla u obiteljskim kućama za više obitelji nadomjestiti suvišne kotliće za grijanje preko odgovarajuće dimenzioniranih modula toplane s blok generatorima, u danom slučaju u kombinaciji s kotlićima s promjenjivim vršnim opterećenjem. U mnogim slučajevima to čak može biti i alternativa za sanaciju plašta zgrade.

Prednost mini agregata za povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije Ecopowera je patentirana modulacija snage između 1,3 do 4,7 kWel električno i 4,0 do 12,5 kWth. Preko djelomičnog opterećenja signifikantno se povećavaju hodna vremena, što se pokazuje u za oko 60 % većoj proizvodnji struje za vlastite potrebe, te u znatno skraćenom povratu kapitala. Stoga je Ecopower- toplana s blok generatorima prikladna i za manje zgrade. Osim toga dozvoljeno je da se i prodaje struja koju je netko sam proizveo stanarima u zgradama s više obitelji.

A za veće zgrade prikladniji su mali agregati od EC power A/S, Aarhus/Danska, poduzeće grupe Statoil.

Toplane s blok generatorima na zemni plin koje se moduliraju s između 4 do 13 KWel i 17 do 29kWth s Toyotinim motorom (prema izboru 4 do 17 KWel /17 KWel/11 do 26 kWth s motorom na loživo ulje od Same Deutza) ističu se inteligentnim načinom pogona koji čini optimalnim potrošnju topline i najveću moguću proizvodnju električne energije pomoću visokih i niskih tarifnih vremena mreže prema zahtjevima ekonomičnosti. Primjerice električna struja bi se trebala proizvoditi za vrijeme visokih tarifa, a onda bi se trebao pohraniti višak topline. Preko trofaznog asinkronog generatora s izravnim mrežnim priključkom može se odreći invertora za regulaciju broja okretaja (brzine vrtnje). A agregat može funkcionirati bez pokretačkog motora i akumulatora.

Prema premisi "Grijanjem proizvedi svoju električnu struju" u budućnosti bi svaki vlasnik obiteljske kuće mogao biti i vlasnik male toplane.

A nedostataka svakako ima. Najčešće su to previsoka taktna frekvencija (frekvencija ritma), što rezultira većom potrebom pohranjivanja. K tomu još dolazi i relativno visoki pogonski šum od 50 do 54 dB. Stručnjaci smatraju da je to preglasno za montažu u prostoriju koja je u blizini stambenih prostora.

Sažetak

Mikro agregati za povezivanje proizvodnje električne i toplinske energije na bazi Ottovih, odnosno Diesel motora najaktualniji su. Prije svega profitiraju od želje vlasnika kuća da sami proizvode električnu energiju, što je potaknuto marketingom u pogledu ogrjevnih uređaja s gorivim člancima. Ponuđači mikro generatora koji povezuju proizvodnju električne i toplinske energije s pogonima na Stirling-motor i parni stroj sa slobodnim klipovima zacijelo još moraju preboljeti dječje bolesti. Dosadašnja iskustva ne mogu još generirati postojanu potražnju na tržištu, a oni mikro agregati koji se pojavljuju na tržištu ostavljaju pokatkad dojam igračaka za tehnički zainteresirane spasitelje klime.




Izvor: masmedia.hr
Slobodno postavljeni vanjski vodovi uzduž fasade kuće, ili oni koji nadsvođuju uzlaz u dvorište, moraju biti dobro zaštićeni.

Premda dodatni čelični profili ili cijevi koji zaustavljaju vozila prije nego što stigne do plinovoda predstavljaju dodatnu zaštitu i sigurnost plinovoda, i za druga prometna sredstva postoji potreba za posebnom zaštitom.

Kada se dođe u situaciju, da se aneks zgrade mora priključiti na plinsku opskrbu glavne zgrade, često su neophodni vanjski vodovi plina. Put do cilja može voditi preko otvoreno položenih vanjskih vodova, koji se nalaze iznad zemlje. Nadalje je moguće, instaliranje u zemlji postavljenih vodova. Kod njih se tada primjenjuju drugačiji zahtjevi, nego što je to slučaj kod plinskih vodova postavljenih u kući.

Tako se slobodno postavljeni vanjski vodovi, koji vode uzduž fasade kuće ili nadsvođuju uzlaz u dvorište, moraju dobro zaštititi. Potencijale za moguća oštećenja predstavljaju različita prijevozna sredstva, koja prometuju dvorištem. Ovdje je neophodno plinske vodove tako zaštititi, da ih se ne može oštetiti tijekom vožnje. Dodatni čelični profili ili cijevi, koji automobil u vožnji zaustavljaju prije nego što stigne do plinovoda, predstavljaju dodatnu zaštitu i sigurnost. Ali isto tako i na dvorištima po kojima ne prometuju teretna vozila, može postojati potreba za posebnom zaštitom vodova. Do toga dolazi onda, kada se u blizini nalaze pješčanici, ljuljačke ili tobogani, odnosno kada tim dvorištima gospodare djeca.

U ovakvim je slučajevima plinovode potrebno sprovesti tako visoko, da ih djeca ne mogu koristiti kao zamjenu za penjalicu. Samo se po sebi podrazumijeva, postavljanje plinovoda u ravnim linijama i pod pravim kutom s obzirom na zgradu. Uputa o zaštiti plinovoda od vremenskih nepogoda, vrlo se često krivo tumači. To približno znači da se plinski vodovi prilikom kišnog vremena ne smiju namočiti. No ovdje se više radi o djelovanju sunčevog zračenja.

Ako se slobodni plinski vod vani montira tako, da je tijekom duljeg vremenskog perioda izložen snažnom sunčevom zračenju, imalo bi to za posljedicu porast tlaka u vodovima. Tada taj tlak može biti odgovoran za pojavu smetnji u radu priključenih plinskih aparata.

Zaštitni sloj

Pokušavaju se izbjegavati takva mjesta za plinovod, na kojima je isti postavljen i izložen suncu. Tako ga se najčešće postavlja direkno ispod krova ili ispada, gdje leži zaštičen od vremenskih nepogoda. To istovremeno ne znači da se više uopče ne mora razmišljati o zaštiti od korozije. Čelične cijevi, na primjer, moraju se zaštititi "prijemazom". No oprez, tko je sada pomislio samo na žutu boju i kist, nalazi se u potpunoj zabludi. Na ove se instalacije mora nanjeti zaštitni sloj protiv korozije prema DIN normi 55 928 (2). A to znači, da se crna čelična cijev mora premazati fosfatnom temeljnom bojom na bazi umjetnih smola, te dva puta pokrovnim slojem sa lakom od umjetnih smola. Ovakvo i slično tretiranje dovoljno je za zaštitu vodova u normalnoj gradskoj atmosferi.

Ako je zrak okoline agresivan - kao što je to primjerice industrijska atmosfera ili morski zrak - moraju se upotrijebiti drugi zaštitni materijali. Značajnu ulogu igra i okolina, kada je cijev s navojem obrađivana. Ako je odabrana pocinčana varijanta, zaštita od korozije je opravdana u gradskoj atmosferi. Kada su takve cijevi položene u industrijskoj ili morskoj atmosferi, vodovi se moraju obraditi dodatnim zaštitnim sloljem. Ali i onda kada se pocinčana čelična cijev nalazi u gradskoj atmosferi, neophodna je dodatna obrada. Naime, to je potrebno obaviti na navojnim vezama. Sa narezivanjem vanjskog navoja pocinčani je sloj doslovno oljušten. A kod stručno izvedenog Whitworth-cijevnog navoja, iz navijene instalacijske armature, fitinga mora viriti jedan i pola navojnih koraka. U ovakvom je slučaju bez naknadne obrade takvih mjesta sa primjerice cinkovim sprejom, nastajanje korozijom uvjetovane štete, unaprijed programirano.

Postojane instalacije

Dodatna se mogućnost zaštite sastoji u tome, da se upotrebljavaju serijski proizvedene cijevi sa omotačem od umjetnog materijala. Pri tome se posebna pažnja mora obratiti na postojanost boja ovakvih cijevi na danjem svijetlu. Omotač od umjetnog materijala prilagođen je polaganju cijevi ispod zemlje. Govori li se o dostatnoj postojanosti na UV-zračenje, to se najčešće odnosi na dovoljnu sposobnost skladištenja na otvorenom. Je li omotač stvarno pogodan, tijekom duljeg niza godina ostati postojan vani na otvorenom, treba se ispitati kod proizvođača. Isto vrijedi i za naknadnu zaštitu od korozije, koja se pomoću zaštitnih traka protiv korozije mora nanijeti na mjesta spajanja. Kada se bakrene cijevi upotrebljavaju pri slobodno postavljenim vanjskim vodovima, golo, neizolirano polaganje cijevi u biti nije pouzdano. Bakrene cijevi su onda dovoljno zaštićene, kada su ovijene umjetnim materijalom. U svim pravilima PVC- nazubljeni omotač, kao što je to primjerice kod Wicu-cijevi, ispunjava potrebne zahtjeve. Neovisno o cijevnom materijalu, još je jedna dodatna zaštitna mjera neophodna kod građevnoh izvođenja i građevnog uvođenja vodova.

Ovi se vodovi moraju izvoditi sa obložnom cijevi, pomoču koje se vodovima daje određena pokretljivost. Obložna se cijev dalje mora omogućavati besprijekornu nepropusnost kako s obzirom na zid tako i s obzirom na plinske vodove. To je posebno važno u slučajevima kada se probijanja zida vrše ispod razine zemlje. Ovdje je konačno vrlo važno da u podrum ne prodire nikakva količina vode.

Zbog toga se postavljaju zahtjevi za plinski nepropusnim zidnim izvršavanjem. Nerijetko se događa da plin izlazi iz neispravnih opskrbnih vodova, te preko propusnih kućnih dovodnih vodova dospijeva u podrum kuća. Svrsishodno je stoga za kućni dovod i kućni odvod upotrijebiti za struku i obrtništvo uobičajene zidne provode. Oni ne samo da dozvoljavaju nepropusnu ugradnju, već su - visno o modelu - projektirani također i za izmjenu materijala unutar provoda.

Mobilni priključak

Povezivanje vanjskih i unutrašnjih vodova mora se izvoditi na takav način, da malena pomicanja vanjskih vodova ne mogu uzrokovati naprezanja unutrašnjih vodova. U tu svrhu postoji pet mogućnosti na koje se ne može gledati na isti način u različitim slučajevima. Obrtnik koji izvodi radove nalazi se pred teškoćama odabira. Kako bi se pomicanje vodova od približno jednog centimetra elastično izbalansiralo, postoji mogućnost da se unutrašnje vodove dužinom prva dva metra ne pričvrsti, te da ih se opskrbi sa najmanje jednom 90 stupanjskom promjenom smjera.

Na taj način nastala fleksibilnost može pretrpjeti jedan centimetar pomicanja. Ali: ova mjera štednje cijevnih obujmica smije se primjenjivati samo kod cijevi, čiji su cijevni spojevi, povezivanja čak i u slučaju požara otporni na uzdužnu silu. Kada bi se tvrdo zalemljene bakrene cijevi tako izvodile, prilikom požara ne bi se moglo isključiti, da se vodovi razdvoje, te da na taj način u prostoriju dospiju velike količine plina.

Kao druga mjera za kompenziranje pokretljivosti vodova, može se napraviti Z-zglob od navojnog fitinga. Isto je tako moguća ugradnja meko - nepropuštajućeg steznog povezivača sa izjednačavanjem pomicanja ili pak ugradnja kompenzatora. Najsigurniji način presretanja pokreta, micanja čini se da će se ostvariti primjenom pokretljivih spojeva prem DIN normi 30 663 (3), u obliku čeličnog crijeva.

Ovo crijevo ne samo da dozvoljava raskošnu pokretljivost daleko iznad jednog centimetra, već isto tako osigurava udobnost reparature. Zbog toga se moraju primjenjivati armature za zatvaranje sa odvojivim spojevima kod izvoda zgrada i dovodnih vodova. Ove se armature moraju označiti, obilježiti, tako da i ona osoba ili osobe koje ne poznaju plinsko postrojenje odmah može znati, čemu takav poklopac služi.

Natpis se isto tako ne smije izostaviti, kada on na kućnom priključku upućuje na to, da priključak opskrbljuje dvije ili više kuća plinom. Zbog čega je ovakav natpis toliko važan i od čega se sastoji, kada su plinski vodovi postavljeni ispod zemlje, saznajte u drugom dijelu ovog priloga.


Izvor: masmedia.hr
Za modernizaciju grijanja nezaobilazna je suradnja obrtnika, arhitekata i energetskih instituta.

Na taj način poduzeća specijalizirana za grijanje, klimatizaciju i sanitet mogu ostvariti veći promet, te proširiti svoju stručnu kompetenciju u pogledu sanacije zgrada.

Pokraj građevinskih uvjeta prije svega zahtjevi korisnika predstavljaju temelj za odabir ogrjevnog sustava na području modernizacije. Način i vrsta pogona uređaja za proizvodnju topline, povezivanje regenerativnih energetskih sustava i uključivanje međuspremnika središnje teme su kojima se moraju baviti obrtnici specijalizirani za instalaciju grijanja. Zbog toga što, primjerice, reduciranje transmisijskih gubitaka topline preko plašta zgrade ne smanjuje samo godišnje toplinske potrebe, već i normirano ogrjevno opterećenje u slučaju dimenzioniranja, a to znaju stručnjaci. Poboljšanje toplinske zaštite može osim toga značiti i znatno skraćivanje ogrjevnog perioda, ako se odgovarajuće smanji ogrjevna granična temperatura.

Ogrjevno opterećenje

Ako se treba zamijeniti uređaj za proizvodnju topline, prvo je potrebno utvrditi potrebnu nazivnu snagu topline. To je s jedne strane potrebno za pokrivanje godišnjih toplinskih potreba, a s druge strane osigurava pripremu tople vode. Nazivna toplinska snaga postojećeg uređaja za proizvodnju topline ne može poslužiti kao temelj. Uvijek je potrebno obračunati stvarno ogrjevno opterećenje, a prije svega onda kada su već provedene energetske mjere za modernizaciju na termičkom plaštu zgrade.

Obračun ogrjevnog opterećenja za prijenos topline u prostor odvija se prema standardnom postupku sukladno DIN ED 12 831. Toplinske potrebe za zagrijavanje pitke vode su u obiteljskim kućama vrlo pregledne i relativno se lako mogu utvrditi. Kod stambenih zgrada s više stambenih jedinica moraju se - pored broja i navika korisnika - uvažiti i specijalni faktori istodobnosti u pripravi tople vode. Osobito u vremenima velikih opterećenja, npr. ujutro i navečer, u obiteljskim kućama s više obitelji postoje osobito velike potrebe.

Osim toga potrebe za toplom vodom su element komfora, na koji su se korisnici navikli. (Tobožnja) prednost predimenzioniranih ogrjevnih kotlića je brzo vrijeme naknadnog punjenja temperaturom za pripravu tople vode. Pri tome treba obratiti pozornost kod novog sustava grijanja na povezanost s manje snažnim uređajem za proizvodnju topline.

Raznovrsni načini

Diferenciranost potreba za grijanjem i onih za toplom vodom dolazi kod energetski saniranih stambenih kuća još više do izražaja i zahtjeva u okviru postojane modernizacije grijanja i rješenja u pogledu tehničkih postrojenja, koja nadilaze mogućnosti standardnih postrojenja.

Osim toga može se proširiti broj varijacija sustava preko povezivanja obnovljivih energetskih sustava (npr. solarne termije). Upravo postojana rješenja ogrjevne tehnike zahtijevaju uključivanje obnovljivih energija. Prije svega u ruralnim područjima bilo je i ostalo vrlo omiljeno sagorijevanje cijepanog drva i može se na raznovrsne načine integrirati u sustav postrojenja za grijanje - svejedno radi li se o kamin peći koja provodi vodu, ili o kalijevoj peći ili o kotliću na drvo s rasplinjačom.

Praktičan savjet I: U načelu treba dati prednost ložištu koje ne ovisi o okolnom zraku (osobito u stambenom prostoru) jer je to korisno za proces sagorijevanja. I postojeći uređaji za proizvodnju topline mogu se uključiti u sustav, čak i kada su zamijenjeni u nekoj kasnijoj točki vremena.
Praktičan savjet II: Kod svih varijacija modernizacije stručnjak za instalaciju grijanja mora stalno voditi računa o tome da se učine optimalnim prijenos topline u prostor, njezina raspodjela kao i ostali sastavni dijelovi postrojenja (uređaja).

Međuspremnik kao termičko središte

Međuspremnik nije samo sastavni dio optimalizacije u okviru modernizacije grijanja, već i termičko središte svakog sustavnog rješenja. Međuspremnik omogućuje npr. higijensko zagrijavanje pitke vode kao i da se kotlić s peletima ili toplinska crpka pozicioniraju kao središnji uređaji za proizvodnju topline.

Također stalno treba uvažavati i mogućnost integracije solarne termije, ako ona već nije upotrijebljena kod izvedbe u prvom koraku modernizacije. Solarno-termička integracija mora biti uzeta u obzir kako hidraulički tako i regulacijsko-tehnički. Središnje polazište kod solarne potpore grijanja je uvijek što je više moguće niža temperatura vode u cijevi koja vraća toplu/zagrijanu vodu (od radijatora natrag) u optoku grijanja u svrhu prijenosa topline u prostor.

Isto tako treba obratiti pozornost na to da uređaji za proizvodnju topline za promjenjiva vršna opterećenja pokrivaju samo svoje unaprijed zadano ogrjevno područje. Dimenzioniranje međuspremnika ravna se prema odgovarajućim uređajima za proizvodnju topline, koji trebaju napuniti to termičko središte. U načelu se nikada ne bi trebao odabrati preveliki međuspremnik. Često njegovo dimenzioniranje ovisi o zadanim građevnim uvjetima (veličina i visina prostora, veličina otvora za smještaj i tome slično). Kod konstantnog punjenja preporučuje se paralelno priključenje spremnika ogrjevnog kružnog toka, ako se spremnik puni izravno s proizvođača topline. Kod modularnog načina pogona preporučuje se priključak kao spremnik koji izjednačava opterećenje. Postrojenje (uređaj) za proizvodnju topline puni kako ogrjevni optok tako i međuspremnik. Energetski su povoljna duga vremena punjenja i mirovanja.

Sanacija sustava ispušnih plinova

Stanje sustava ispušnih plinova mora se u načelu razmotriti, kada se postojeće ložište zamjenjuje novim. Potrebno je otkloniti sva oštećenja. Bitni zahtjevi za stručnim provođenjem sanacije proizlaze iz vrste i područja snage novih uređaja za proizvodnju topline. U svakom slučaju važan je izračun sustava ispušnih plinova prema DIN EN 13 384 odnosno procjena na temelju tabela o dimenzioniranju koje su izradili proizvođači. Nadalje, treba voditi računa o dozvoli s građevnog aspekta u odnosu na planirane modernizacijske proizvode (klasa temperature), korozijska postojanost, postojanost na vlagu i čađu, klase u pogledu razmaka itd.). Kod svake modernizacije grijanja treba uključiti i angažirati i lokalnog čistača kamina.



Veći promet

Postojana i cjelovita modernizacija grijanja nudi raznovrsne mogućnosti prodaje za poduzeća specijalizirana za instalaciju grijanja. Mnoge priključne mogućnosti, kako bi se uopće mogao započeti razgovor o modernizaciji grijanja, su proširenje stambenog prostora i krovna nadogradnja.

No, taj kontekst nije poznat mnogim investitorima/graditeljima i vlasnicima kuća. Stoga obrtnik mora navesti razgovor na tu temu. Od pomoći u tom kontekstu logična je uska suradnja s arhitektima i kooperacijama s energetskim savjetnicima. Na taj način poduzeća specijalizirana za grijanje, klimatizaciju i sanitet mogu ostvariti veći promet, te proširiti svoju stručnu kompetenciju u pogledu sanacije zgrada - uvažavajući aspekt cjelovitosti i postojanosti.

Temeljno i vršno opterećenje

Prema zahtjevima isplati se razlikovati temeljno/osnovno opterećenje i promjenjivo vršno opterećenje kao i njihovu podjelu na specifična područja snage prema profilu zahtjeva. Pod "osnovnim opterećenjem" podrazumijeva se konstantno pokriće opterećenja. Promjenjivo vršno opterećenje je vremensko/temporarno maksimalno opterećenje koje je potrebno rjeđe nego što je to slučaj osnovnim opterećenjem. Klimatske prilike kao i specifični zahtjevi korisnika tvore temelj pojedinih rata pokrića i trebaju se utvrditi specifično za objekt.

Ako su razlike između dvaju spomenutih opterećenja male, mogu se pokriti jednim proizvođačem topline. To je najčešće slučaj u obiteljskim kućama s jednom ili dvije obitelji, no vrijedi i u velikoj mjeri i za obiteljske kuće s više obitelji. Ako su razlike veće, može se razmisliti o uporabi dvaju, odnosno dvaju različitih proizvođača topline koji daju svoju specifičnu snagu upravo u nadležnosti pojedinih opterećenja.

Ako su razlike između dvaju spomenutih opterećenja male, mogu se pokriti jednim proizvođačem topline. To je najčešće slučaj u obiteljskim kućama s jednom ili dvije obitelji, no vrijedi i u velikoj mjeri i za obiteljske kuće s više obitelji. Ako su razlike veće, može se razmisliti o uporabi dvaju, odnosno dvaju različitih proizvođača topline koji daju svoju specifičnu snagu upravo u nadležnosti pojedinih opterećenja.

Uporaba dvaju specifičnih proizvođača topline nudi i mogućnost da se oba stave u funkciju kod idealnih pogonskih mogućnosti. Tako, primjerice, toplinska crpka centralnog grijanja optimalno pokriva najveći dio (kao osnovno opterećenje) ukupnih potreba, dok se kotlić sagorijevanja, npr., kotlić s peletima, upotrebljava samo kod pokrivanja promjenjivog vršnog opterećenja, kada se za to ukaže potreba. Oba proizvođača topline, svaki pojedinačno, rade u optimalnim područjima snage, što u krajnjoj instanci pozitivno djeluje na godišnji stupanj iskorištenja (korisnosti) ukupnog postrojenja.

Sustavno rješenja

S postojećom raznolikošću u pogledu proizvodnje topline instalateri specijalizirani za grijanje mogu svojim klijentima ponuditi individualna rješenja sukladno njihovim zahtjevima (Napomena: Minimalni standard koji se treba postaviti kod fosilnog sagorijevanja je tehnika maksimalnog iskorištenja ogrjevne moći, odnosno tehnika iskorištavanje topline koja se proizvodi gorenjem, ali i topline vodene pare koja nastaje pri tome).


Izvor: masmedia.hr
Vlažnost prostora i vlažnost zraka u tijeku procesa utvrđuju se kao apsolutna vlažnost u kombinaciji s PT-100 referentnim senzorima i koriste se za regulaciju.

Postizanju visoke temperaturne stalnosti pridonosi prethodna regulacija higijenski potrebne količine zraka u vanjskoj jedinici. Tu se vanjski zrak prethodno kondicionira preko filtara, predgrijača, hladnjaka za zrak i ovlaživača u tolikoj mjeri da se fino podešavanje klime prostora u klimatizacijskim uređajima, koji će se nakon toga priključiti, može poduzeti u skladu s potrebama pojedinih mjernih prostorija. Davač zadane vrijednosti za nadziranje mjernih prostorija je PT-100 mjerni element kao referentna mjerna veličina, kao i četiri daljnja PT-100 senzora koja su raspodijeljena u prostorijama kao čistih pokaznih instrumenata za kontrolu i dokumentaciju.

Vlažnost prostora i vlažnost zraka u tijeku procesa utvrđuju se kao apsolutna vlažnost u kombinaciji s PT-100 referentnim senzorima i koriste se za regulaciju. Sve veličine za kondicioniranje prostora stoje time na raspolaganju.

Hlađenje dolaznog zraka preko klimatizacijskih uređaja s varijabilnom, prethodno pripremljenom količinom vanjskog zraka s maksimalnim udjelom vanjskog zraka od 10%, odvija se preko registara koji se sastoje iz dva dijela. U donjem području se uklanja vlažnost, u gornjem području se hladi na suho. Regulacija protoka hladne vode u hladnjaku za zrak odvija se preko motorički pomične mlazne crpke u dovodu hladne vode, čime se postiže suho hlađenje.

Potrebna temperatura

Dodavanjem iz povratnog toka u reguliranoj mlaznoj crpki podešava se potrebna temperatura hladne vode koja je potrebna za hlađenje, koja je u pravilu viša nego pripremljena temperatura hladne vode. Preko mlazne crpke ne dolazi do prigušne regulacije, već do miješanja s varijabilnom, u normalnom pogonu visokom cirkulacijskom količinom vode u krugu trošila. Uporaba mlaznih crpki za regulaciju hladnoće u klimatizacijskoj tehnici je sigurno jedan neobičan, ali dokazan regulacijski koncept koji omogućava precizno održanje zadane vrijednosti.

Kao što je uobičajeno, kada se zahtijeva visoka regulacijska točnost, temperatura dolaznog zraka određuje se preko kaskadne regulacije dolaznog zraka u prostoriju. Za brzu regulaciju ometajućih veličina u prostoru prekoračenje zadane ili očekivane sobne temperature izravno djeluje na brzinu vrtnje ili broj okretaja ventilatora. Ta osobitost regulacijskog zahvata dokazala se u najboljem smislu. U utvrđenom dijapazonu od samo 0,4 K, dakle od 20 do 20,4ºC, broj okretaja ventilatora se s osnovne zadane vrijednosti linearno povisuje na maksimalnu količinu zraka za prostor.

Ovisno o gornjem odstupanju od zadane temperature u prostoru, ventilator varira svoju prostornu struju preko SED 2 pretvarača frekvencije između minimalno oko 10.000 m³/h i maksimalno 18.000 m³/h.

Osnovna regulacija potrebe za hlađenjem odvija se preko paralelnih i sekvencijski uključenih rashladnih ventila kao regulirana mlazna crpka i/ili prigušni ventil (u slučaju odvlaživanja) s podešavanjem preko kaskadnog regulatora.

Ventili

Ako je potrebno uklanjanje vlažnosti, prolazni ventil preuzima s uobičajenim prigušnim reguliranjem opskrbu hladnom vodom preko separatno priključenog donjeg dijela rashladnog registra. Mlazna crpka se iskopčava i ponovno se otvara tek kod nedostatne snage ukupnog hlađenja. Obrnuto vrijedi isto: ako je nedostatno hlađenje samo preko mlazne crpke, onda se kod preklapanja koje slijedi u sekvenci otvara prigušni ventil za hlađenje, a to je osobito kompleksni zahtjev za programiranjem koji se postavlja na S7.

U slučaju odvlaživanja istodobno se snižava temperatura hladne vode u rashladnom optoku klizno sve do 6ºC. Osim toga, rashladni registar je tako preklopljen da povratni hod iz 'odvlaživača' stvara dovodni tok za suho područje hladnjaka. Kroz to se i u slučaju odvlaživanja - i ne samo u hladnom pogonu mlaznih crpki - postiže visoka temperatura povratnog toka korištenjem postojeće površine za prijenos topline hladnjaka, što služi minimalizaciji cirkulirajuće količine vode i u odlučnoj mjeri pridonosi poboljšanju COP-vrijednosti u rashladnom strojnom pogonu.

I hidraulički sklop i regulacijski koncept najbolje su se dokazali prošlo ljeto. Usprkos postojanim visokim vanjskim temperaturama, iznosila su maksimalno izmjerena odstupanja temperature prostora u ekstremne dane i dodatno visokih unutarnjih prostornih opterećenja samo ± 0,2 K; najbolja uobičajena odstupanja iznose ± 0,05 K, a prosjek ± 0,1 K. Iznimno kompleksni zahtjevi s energetskim štedljivim regulacijskim povezivanjima koja se trebaju integrirati između rashladnog stroja, zračnog hlađenja i regulacije broja okretaja ventilatora dolaznog zraka kao i postignuta stabilnost i točnost regulacijskih krugova, trebaju se svesti u prvom redu na uporabu S7-upravljanja i praktičnu primjenu preko fundirane stručne kompetencije sudionika.

Važne su i kontrolne mogućnosti koje nudi Siclimat X-sustav. Spoznaje koje iz toga proizlaze i na tome bazirana poboljšanja za fino optimiranje ono su što čini 'preciznost' u toj kvaliteti i konstantnosti.


Izvor: masmedia.hr
U instalacijskim kanalima i oknima mnoge se cijevne instalacije nalaze preblizu, a u cjevovodima tople vode i u cirkulacijskim vodovima trajne temperature su oko 60°C.

Promjene u načinu gradnje imaju posljedice i za radove izgradnje. Masivni način gradnje koji se koristio sve do prije nekoliko godina zamijenjen je suhim načinom gradnje. Rezultati su varijabilna tlocrtna oblikovanja unutar jedne građevine, koja se danas mijenjaju već za vrijeme faze gradnje, ovisno o najmoprimcu.

Posljedice se mogu prepoznati u stambenim zgradama u SAD-u, koje već desetljećima prakticiraju laku gradnju kod izgradnje: na svakom katu proizlaze individualni tlocrti, ali i najskučeniji prostori za montažu.

Odlučujuće točke su uvijek sanitarno područje i jednostrano 'optimirani' instalacijski uvjeti za polaganje voda. Iako su se oduvijek postavljali zahtjevi planiranju i polaganju vodova pitke vode, u pogledu higijene, današnji su prigovori zadobili doseg skupoće kroz novi propis o pitkoj vodi. No, kakve veze ima propis o pitkoj vodi sa suhom gradnjom?

U instalacijskim kanalima i oknima mnoge se cijevne instalacije nalaze preblizu. K tomu se još pojavljuju u cjevovodima tople vode i u cirkulacijskim vodovima, ako ovi postoje, trajne temperature od oko 60ºC i preko toga postaju zaštita protiv snažnog umnožavanja legionela. Osim toga, najveći broj okna smješten je u toploj jezgri zgrade. Prisilno u instalacijskom oknu nastaju temperature koje lako mogu nadmašiti 35ºC. Problem: u stagnacijskim fazama jasno se prekoračuje maksimalno dopuštena temperatura u cjevovodima s hladnom vodom od 25ºC.

Skupa higijena

Na čimbenike higijene utječu:

- materijali cijevi i fitinga

- povezivanje

- postavljanje (polaganje) postrojenja cjevovoda

- planiranje i stvarno izvedena montaža

- voda.

Regulacijski uređaji za izbjegavanje oštećenja poznati su stručnjacima. Uglavnom se u njima tretiraju dijelovi postrojenja za opskrbu sa zagrijanom pitkom vodom. Ista pozornost potrebna je u načelu i za vodove s hladnom vodom. Ako se vodovi s hladnom vodom u stagnacijskim fazama izlože zatopljenju koje pogoduje bakterijama, nije za isključiti higijensko oštećenje.

Zapravo, poznaje ga svatko u struci, kritično temperaturno područje od 30 do 45ºC s idealnim uvjetima za razmnožavanje legionela i drugih bakterija. Usprkos tomu, na njega se često ne obraća pozornost kod vodova s hladnom vodom kada se radi o novim instalacijama. U debljinama izolacijskih slojeva za vodove s hladnom vodom sadržani su minimalni zahtjevi koji služe izbjegavanju stvaranja rosišta kod temperatura hladne vode oko 10ºC. Ako se taj minimalni zahtjev kao maksimalna mjera prenosi na sve uvjete polaganja vodova, to ugrožava higijenu vode za piće.

Primjerice, kod zajedničkog polaganja vodova za hladnu vodu pored vodova za toplu vodu u uskom instalacijskom oknu, debljina sloja voda za izolaciju s hladnom vodom mora se prilagoditi uvjetima polaganja. Neovisno o debljini okna, izolacija se mora izvesti u načelu i nadalje difuzijski zabrtvljeno. Nepovoljna pogonska stanja ne mogu se kompenzirati kroz deblju cijevnu izolaciju.

Dugačke stagnacijske faze i nedovoljno mijenjanje vode u vodovima s hladnom vodom uvjetuju daljnje mjere, ako je potrebno i pogonske mjere. Unutar okna ili oplata vodova trebaju se poduzeti građevinska usklađivanja.

Raspoloživa rješenja

U načelu bi raspored vodova trebao biti tako odabran da se sustavi vodova za hladnu i toplu vodu unutar obloga po mogućnosti ne miješaju. Vodovi s temperiranom vodom trebaju se položiti pored onih istovrsnih. Za građevine s nepovoljnim pogonskim stanjima može postati nužnim razdjelni zid unutar oblaganja okna. Alternativno se nude okna s prozračivanjem. Time ova promišljanja zahvaćaju i u druga područja kao što su zaštita od požara i buke.

Kod otvora u zidu (stijeni) okna oblaganje ili oplata ne može ispuniti zadatke u pogledu protupožarne zaštite. U tom slučaju nužno je potrebno apsolutno zatvaranje debelim zidom. Isto tako, iznova treba ocijeniti zaštitu od buke. Izvor opasnosti je prijenos od kata do kata kao i širenje zračne buke preko uređaja za prozračivanje u zidu okna. Već kod planiranja treba uvažiti te kriterije. Kod izvedbe promjene se mogu realizirati najčešće s dodatnim troškovima, ne uzimajući u obzir uzrujavanje, koordinaciju, naknadne zahvate i pogrešno planiranje.

Zaključak

Čimbenik 'higijene' u postrojenjima za pitku vodu ne ograničava se samo na vodove s toplom vodom, već se tiče i vodova s hladnom vodom. Trebaju se izbjegavati nedopuštene temperature u vodovima s hladnom vodom. Debljine izolacijskih slojeva kakve propisuje norma, a trebaju poslužiti kao zaštita od stvaranja rosišta, ovdje nisu dostatne. Kod nepovoljnih pogonskih uvjeta može i prilagođena izolacija biti nedostatna.

Ovdje se kroz planirani raspored vodova ili daljnje građevinske mjere može spriječiti zagrijavanje vodova s hladnom vodom. Budući da takvi zahvati zadiru i u druga područja građevine, kao što su zaštita od buke i protupožarna zaštita, ova se razmatranja trebaju uzeti u obzir i prihvatiti već kod planiranja postrojenja s vodovima.



Izvor: masmedia.hr
Postojeći uređaj treba na temelju rubnih podataka uzetih na licu mjesta biti hidraulički ujednačen. U tu svrhu potisne visine pumpi moraju biti provjerene i u danom slučaju prilagođene.

Pod hidrauličkim izjednačavanjem uređaja centralnog grijanja podrazumijeva se unošenje stalnih otpora unutar cijevne mreže s ciljem opskrbljivanja svakog korisnika planiranom volumenskom strujom. Stalni otpori zato moraju biti decentralizirano ukomponirani u povezivajući vod (ulazni ili izlazni) potrošača, pomoću uređaja za regulaciju, u svakoj pojedinačnoj prostoriji. Može se raditi o predpodešavanju termostatskih ventila, podesivom povratnom spajanju vijcima ili sličnom podesivom prigušivanju. Centralni stalni otpori, koji ograničavaju volumensku struju za veći broj priključenih potrošača (primjerice vučeni regulirajući ventili), ne ostvaruju izjednačavanje ovih potrošača međusobno.

Zadana vrijednost (kv-vrijednostI) za svaki od stalnih otpora, mora se dobiti iz izračunavanja cijevne mreže. Postupak u novagradnji, kao i postojećem stambenom fondu bez absorbirane cjevne mreže, bit će opisan kasnije.

Ne pristupi li se hidrauličkom izjednačavanju, pomiču se hidraulički, a time i termički odnosi unutar uređaja. Za pomješanu, cirkulirajuću vodu centralnog grijanja, radijatori položeni u blizini pumpe djeluju, bez definiranog stalnog otpora, kao kratki spojevi.

Radijatori koji se nalaze u blizini pumpe opskrbljuju se prekomjerno, a oni koji se nalaze dalje, nedovoljno se ili tek dostatno obskrbljuju. Posljedice neprovedenog hidrauličkog izjednačavanja su između ostalog: povišena električna potrošnja snage same pumpe; problemi s bukom, kada neophodna potisna visina pumpe postane vrlo visoka, kako bi se opskrbilo i najudaljenijeg potrošača; snažnom prekomjerenom opskrbom pojedinačnih radijatora, njihova je sposobnost regulacije ograničena. Pošto su termostatski ventili već u projektnom stanju gotovo zatvoreni, jedva da mogu reagirati na strani izvor topline. Dolazi do dvostupanjskog regulirajućeg ponašanja.

Otvore li se termostatski ventili (primjerice nakon faze depresije), tada je protok kroz pumpe bližih radijatora, praktički jedva ograničen. Oni stvaraju kratki spoj, sve dok odgovarajuće prostorije nisu zagrijane. Na radijatorima, koji su udaljeni od pumpe istovremeno se smanjuje protok. Ponovno zagrijavanje događa se izrazito neujednačeno.

Ujednačavanje u novogradnji

Postupak hidrauličkog ujednačavanja za novogradnju u dostatnoj je mjeri poznat iz stručne literature. Ovdje ga se treba samo kratko prepričati. Planirana mreža je rastavljena u dionice. Za sve dionice se iz volumenske struje, izabrane dimenzije cijevi i ostalih otpora (bez termostatskog ventila) utvrđuju rezultirajući gubici pritiska. U slučaju reguliranja koji je za preporučiti, polazi se od jedinstvenog rasprostranjivanja, s obzirom na normu VDI 6030 "Projektiranje slobodnih prostornih grijućih površina", ovisno o stupnju zahtjeva, ali se isto tako računa i sa individualnim povratnim temperaturama.

Pojavljuje se hidraulički nepovoljan radijator, za kojega je proračunati gubitak tlaka, pritiska svih priključenih dionica u projektnom slučaju najveći. Termostatski ventil ovog radijatora odabire se sa željenim ventilskim autoritetom. Na taj su način gubitak pritiska preko tog ventila i potrebna potisna visina pumpe, čvrsto postavljeni. Za sve druge radijatore, gubitak pritiska proizlazi preko pripadajućih termostatskih ventila radijatora.

Kod upotrebe proizvođača topline s integriranim pumpama, čija se preostala potisna visina ne može podesiti nestupnjevano, naveden je poseban slučaj: pošto je potisna visina tlaka već prije hidrauličkog ujednačavanja utvrđena, mora se računati sa tom potisnom visinom. Ovaj se slučaj u stručnoj literaturi nažalost samo rijetko obrađuje, iako je kod kotlova, tek sa malim brojem iznimaka, to standard. Ovdje zadana potisna visina pumpe mora biti uzeta u obzir kod projektiranja svih termostatskih ventila u mreži. Pitanje, koji je radijator hidraulički najnepovoljniji, tada više nije interesantno. Za sve radijatore čvrsto je utvrđen na raspolaganju stojeći pritisak i maksimalni gubitak pritiska u dovodnom vodu. Ventil mora odgušiti razliku i adekvatno tome, se mora izmjeriti. Alternativno se u ovom slučaju može pobrinuti i za to, da se previsoki potisni tlak već centralno razgradi (regulatori razlike pritiska, ventil prekomjerne struje). Može li se tada slobodno izabrati mrežni pritisak, pomoću primjene regulatora razlike tlaka sa podesivom zadanom vrijednosti, tada se ona utvrđuje postupkom hidraulički najnepovoljnijeg radijatora.

Novi elementi rješenja

Centralni problem je utvrđivanje gubitaka pritiska u mreži, a bez da se moraju sprovesti konvencionalna izračunavanja cijevne mreže. Sljedeće veličine moraju biti poznate: potrebna snaga radijatora (ovisno o toplinskom opterećenju prostorije): prekomjerno utvrđivanje; podešavajuće sistemsko rasprostiranje (ovisno o predimenzioniranju): utvrđivanje; rezultirajuće volumenske struje: mogu se izračunati iz stvarnih snaga i rasprostiranja pojedinačnih radijatora; presjek cijevi ili R-vrijednosti i mjerodavna duljina cijevi za izračunavanje gubitka tlaka; gubitak tlaka pojedinačnih otpora i posebni ugradbeni elementi, eventualno zadana zaostala potisna visina kotla.

Pošto cijevni dijametri i dužine svih pojedinačnih dionica ne trebaju, odnosno ne moraju biti prihvaćeni, gubitak se tlaka utvrđuje preko vodova u okviru optimiranja, iz maksimalne duljine vodova i srednje R-vrijednosti. Gubici tlaka pojedinačnih otpora, procjenjuju se pomoću paušalnih dodataka na padu tlaka u ravnim cijevnim dionicama. Posebni ugradbeni elementi sa velikim gubicima pritiska, moraju se kod preuzimanja uređaja, posebno vrednovati. Pad tlaka preko ventila se, dok god je to moguće, utvrđuje na temelju smisleno odabranog ventilskog autoriteta.

 

Procjena duljine vodova

Iz postojećih elemenata za hidrauličko ujednačavanje, preuzeto je stupnjevanje (blizu-srednje-daleko) gubitaka pritiska preko termostatskih ventila, ovisno o udaljenosti od pumpe. Svaki se radijator kod uređivanja zgrade, pridružuje jednoj od tih triju zona. Pridruživanje se izvodi "subjektivno" na temelju postojećih tipova mreže. Dok se god cijevne mreže izvode sistemom Tichelmann, gubitak tlaka preko svih termostatskih ventila radijatora stavlja se kao približno isti (na temelju ventilskog autoriteta ili prisutnog povećanja pritiska u mreži). Za podna i jednocjevna centralna grijanja, elementi se još ispituju.

Kod prohodnosti uređaja se (dvostruka) duljina "najdulje pruge" (duljina ulaznog i izlaznog toka prema radijatoru najudaljenijem od pumpe) procjenjuje. Ova se duljina upotrebljava kao relevantna za zonu "daleko". Zona "srednje se računski uzima u obzir sa 2/3 , a zona "blizu" sa images/3 maksimalne duljine vodova.

Najveći problem kod procjene gubitaka pritiska u mreži predstavlja procjenjivanje R-vrijednosti (gubitak tlaka po metru cijevi) odnosno, hidraulički otpor u cijevnom sistemu.

Međuovisnosti i okvirni uvijeti

Temeljne međuovisnosti i okvirni uvjeti:

Mreže su se ranije najčešće provodile sa određenim rasprostiranjem i određenom (maksimalnom) R-vrijednosti.

Ako se zgrada građevinski modernizira, njeno se toplinsko opterećenje smanjuje. Kod istog rasprostiranja volumenska bi struja u istom odnosu pala. Na taj način opadaju i gubici pritiska i R-vrijednosti.

Volumenska struja ovisi o starom i novom rasprostranjivanju. Manje sistemske rasprostranjenosti nakon optimiranja, dovode do većih volumenskih struja i gubitaka tlaka.

U pravilu preko sistema grijanja nije poznato kojom rasprostranjenošću i kojom srednjom R-vrijednosti je mreža orginalno postavljena. Često cijevne mreže uopće nisu provedene, odnosno više ne odgovaraju kriterijima postavljanja, zbog nadograđivanja.

Novo toplinsko opterećenje zgrade je poznato na temelju prekomjernog (ili točnog) izračunavanja toplinskog opterećenja.

Novo sistemsko rasprostiranje, kao i rasprostiranje za pojedinačne radijatore je poznato. Za sve dionice povratnog toka ona su nepoznata, jer se točke mješanja ne izračunavaju pojedinačno. Na taj način na raspolaganju stoje samo volumenske struje za cjelokupni sistem (priključni vodovi pumpe) i za priključne vodove pojedinačnih radijatora. Za cijevne dionice između, volumenske se struje ne mogu utvrditi bez snimanja cijele cijevne mreže.

Može se poći od toga, potvrđeno istraživanjima iz literature i ispitivanjima u praksi, da se tipični cijevni sistemi po dužini svojih cijevnih vodova i njihovom presjeku, tijekom posljednjih 40 godina nisu značajno, ili su se tek malo mijenjali. Konstanta cijevne mreže C za cjelovite mreže, (sa sličnom dilatacijom) je ostala ista.

 

Nastavak za optimiranje

Nastavak za optimiranje izveden je:

Na cijevnu mrežu gleda se kao na jedinstvenu cjelinu. Ne utvrđuje se R-vrijednost za pojedine dionice, već samo srednja vrijednost za cjelokupnu mrežu.

Konstanta cijevne mreže C, je za raširenu mrežu iste veličine - neovisno od starosti - po prilici ista. R- vrijednost se tada može procijeniti prema sljedećoj proporcionalnosti:

Pri tome se pretpostavlja, da su zagrijavane površine starih i novih kuća iste veličine, te da su isto tako i duljine mrežnih vodova, iste.

Stari podaci polaganja R staro, ∆Ơ staro i q staro, su prije svega nepoznati. Pojednostavljeno se pretpostavlja, kako su se prije svega s pojavom pumpnog centralnog grijanja sa toplom vodom, sve do sredine šezdesetih godina, provodila izračunavanja cijevne mreže. Pošto se mreže vodova od tada nisu značajno mijenjale u svojoj duljini i dimenzijama, tipični podaci polaganja vodova iz tog vremena, uzimaju se za osnovu, kao referenca izračunavanja R-vrijednosti. Definirana su dva tipa građevina "EFH" i "MFH".

Procjena R-vrijednosti provodi se prema shemi. Kod izračunavanja nove R-vrijednosti trebalo bi se ovisno o datom slučaju ispitati, od kada se više ne očekuje nikakvo turbulentno cijevno strujanje. Prve aproksimacije dopuštaju da ona bude očekivana približno ispod 15...20 Pa/m. Ovdje između gubitka tlaka i volumenske struje, više ne vlada kvadratna ovisnost (∆p~V2), već linearna (∆p~V). Zbog toga ispada razumnim, da se u računanju upotrijebi minimalna R-vrijednost.

Daljnji gubici pritiska

Gubici pritiska za pojedinačne otpore, pretpostavljaju se sa 50 % pada tlaka preko ravnih cijevnih odsječaka. To odgovara srednjoj vrijednosti različitih izvora (30...67%). Posebni ugradbeni elementi, kao što su centralno dispozicionirani brojač količine topline, filteri, mješalica ili gravitacijske kočnice, odnosno povratni ventili, kao i spremnik, moraju prilikom snimanja tehnike uređaja biti posebno uzimani u obzir, pošto njihov gubitak pritiska snažno ovisi o ukupnoj volumenskoj struji uređaja i dotičnom tipu.

Neregulirane pumpe

Najjednostavnija mogućnost je upotreba jednostupanjske neregulirane pumpe . Diferentni se pritisak, kojeg pumpa priprema, diže opadajućom volumenskom strujom. Željena pogonska točka za mrežu u pravilu neće ležati direktno na karakterističnoj liniji. Kod aparata za grijanje sa integriranom pumpom često se pojavljuje problem prevelikih potisnih visina, koje se onda moraju spuštati preko radijatorskih termostatskih ventila (∆pD). To je kod uređaja sa postojećim termostatskim ventilima identično sa smanjivanjem kV-vrijednosti polaganja i proporcionalnog područja polaganja. Paralelno sa prilagođavanjem pritiska, trebali bi se zbog toga uzeti u obzir i učinci na reguliranje kakvoće.

Slični odnosi kao i kod jednostupanjskih pumpi, pojavljuju se i kod višestupanjskih, podešavajućih, nereguliranih pumpi. Ovdje prekomjerni pritisak može biti smanjen pomoću odgovarajućeg izbora stupnja broja okretaja. Ako se, obzirom na izračunatu neophodnu visinu tlaka polaganja u pogonskoj točki, odabere niži stupanj pritiska pumpi, pojavljuje se čak i prividan nedostatak diferentnog pritiska, kojem se suprotstavlja termostatski radijatorski ventil, sa dodatnim otvorom u slučaju polaganja i sa povećanjem kV-vrijednosti, te P-područja. Dok god P-područje ne prekoračuje vrijednosti od 1...2 K, nešto niža pumpna potisna visina dobiva uvijek prednost, iz razloga uštede pomoćne energije pumpe, pred prevelikom visinom.

Neregulirana pumpa i preljevni ventil

Neregulirana pumpa može dodatno biti pogonjena preljevnim ventilom, koji se prekapča u kratkom spoju . Diferentni pritisak, koji je mreži dat na raspolaganje, može se u daljnjim područjima zadržati približno jednakim i konstantnim. Horizontalna karakteristična krivulja se ipak ne pojavljuje, jer automatski radeći, diferentnim pritiskom reguliran preljevni ventil, pomoću svojeg radnog P-područja, koje leži na tipičnih 50 mbara, pokazuje funkcijom uvjetovanu regulacijsku razliku. Podešena zadana vrijednost (tipična namještena tlačna razlika: 200 mbara) preljevnog ventila, utvrđuje se najčešće prema zahtjevima proizvođača topline, a ne prema zahtjevima priključene mreže, kada se kroz proizvođač topline treba realizirati najmanja protočna struja. Za mrežu se javlja češće viši nego niži diferentni tlak. Prekomjerni diferentni tlak (∆pD), mora se postupno smanjiti preko termostatskih ventila.

Iznimke se mogu pojaviti na temelju naknadno priključenih tokova podnog grijanja. Ovdje je tada, između primarne strane proizvođača topline i sekundarne strane cirkulacije podnog centralnog grijanja, neophodno hidrauličko odvajanje i odjeljena sekundarna pumpa. Zbog visokog dodatnog trošenja pomoćne energije pumpi, ova bi se preklapanja ipak trebala izbjegavati, a trebali bi se upotrebljavati proizvođači topline, koji na temelju dostatnog sadržaja vodenog spremnika i iz toga rezultirajućeg malog hidrauličkog otpora, ne postavljaju nikakve zahtjeve spram najmanje vodene protočne struje spremnika.

 

Regulirajuće pumpe

Uobičajene su konstantno ili varijabilno regulirane karakteristične linije. Kod varijabilnog reguliranja, diferentni se tlak povećava s rastućom volumenskom strujom. Nulta potisna visina nalazi se tipično pri 50% podešene zadane vrijednosti potisne visine. Najmanji protok kroz proizvođača topline ovdje se ne može održati. Za pumpe, koje se mogu regulirati javljaju se različite strategije regulacije:

- Strategija regulacije može biti stvar slobodnog izbora (konstantno ili varijabilno).

- Strategija regulacije je povezana sa regulacijom spremnika i na nju se ne može utjecati, primjerice kada se pumpa regulira nakon modulacije plamenika.

Diferentni tlak i termostatski ventili

Nakon građevinskog i /ili uređajnotehničkog saniranja, mogu se u slučaju reguliranja, smanjiti volumenske struje polaganja grijuće vode: pomoću smanjenog toplinskog opterećenja prostorije, nakon poboljšanja toplinske zaštite građevine, kod isto zadržanih radijatora i niže srednje prekomjerne temperature radijatora ili pomoću izbora povećanog polagajućeg rasprostiranja (više ulazne i niže temperature povratnog toka) kod iste srednje prekomjerne temperature radijatora.

Prvo daje se objašnjenje, zašto ventilski autoritet prisutnih termostatskih ventila u pravilu raste, zašto se dakle, regulirajuće ponašanje s obzirom na ovo poboljšava, kada istovremeno ne dolazi do spuštanja nivoa diferentnog tlaka pomoču upotrebe manje pumpe, nižeg stupnja snage, učinka pumpe ili upotrebom regulatora diferentnog tlaka. Mora se paziti, da se kod nepromjenjenog trajanja visine tlaka pomoču pumpe i/ili regulatora diferentnog tlaka, za nadalje upotrebljavane termostatske ventile, automatski podešava smanjeno P-područje polaganja, tako da nastaje opasnost od nestabilnog otvoreno-zatvoreno regulirajučeg ponašanja.

Ventilski autoritet se povečava od aVstaro = 0,33 na aV,novo=0,9. U pogonskoj točci BP1 (orginalno stanje polaganja) teće izvorna volumenska struja polaganja, kroz mrežu. Padu tlaka u mreži (žuta linija) dodaje se pad tlaka preko ventila. Oba su zajedno tako velika, koliki je ukupno raspoloživi tlak. Ventilski tlačni gubitak čini približno jednu trečinu raspoloživog povečanja tlaka, to znači da se pojavljuje ventilski autoritet od približno aV=0,33 za najnepovoljniji radijator. Pad tlaka preko čvrstih otpora cijevnih vodova i ugradbenih elemenata u mreži, se smanjuje sa opadajućim volumenskim strujama: kod ravnomjernog nazadovanja, povlačenja volumenske struje niz parabolu. Time se također spušta i takozvana "potreba za tlakom" (7), za cjelokupni sistem cijevne mreže, uključujući termostatske ventile radijatora sa smanjujučom volumenskom strujom polaganja.

Zahtijevani nivo diferentnog tlaka značajno ovisi o nadogradnji mreže, posebno o udaljavanju varijabilnih korisničkih otpora, od pumpe. U najnepovoljnijem slučaju - kada jedan ili više varijabilnih korisničkih otpora leže vrlo blizu mjesa ugradnje pumpe - on se uopče ne spušta: za objašnjenje ovdje se moraju čitatelji uputiti na složeniju literaturu. Na slici 7 raste tlačna potisna visina kod smanjenih volumenskih struja, pomoču ovdje pretpostavljene neregulirane pumpe. Udio pritiska, koji se mora razgraditi pomoču termostatskih ventila radijatora, se povečava, a ventilski autoritet se povečava. Također i kod konstantno regulirane pumpe, kod upotrebe preljevnih ventila ili regulatora diferentnog tlaka, ovo ponašanje ostaje tendenciozno prisutno.

Ako su nakon građevnog ili uređajnotehničkog saniranja raspoloživi tlakovi u mreži previsoki, postaje neophodno, da se postojeći termostatski ventili moraju zamijeniti sa istm ventilima, samo sa manjim kV-vrijednostima.

Način postupanja

Napredne izvedbe objašnjavaju naknadno opisani način postupanja kod hidrauličkih i regulacijskotehničkih optimiranja sistema. Zgrada se svrstava u tipove "jedinstvenog" ili "ne jedinstvenog" polaganja radijatora. Za to se iskorištavaju već poznati odnosi (usporedi sa 1. dijelom) toplinskih opterečenja prostorije prema normiranoj snazi, učinku grijanja. Razlikuju li se odnosi toplinskih opterečenja prostorije prema normiranom učinku, snazi radijatora, međusobno za manje od 20%, na zgradu se može gledati kao na jedinstveno dimenzioniranu. Pojavljuju li se suprotno tome, vrlo različita predimenzioniranja - a time i različita rasprostranjivanja temperature po radijatoru - , polaganje je nejedinstveno. Granica od 20% je utvrđena prema vrednovanju konkretnih priojekata na stvarnim zgradama, no ona se može također i drugačije definirati. U datom slučaju može se u daljnjoj analizi, potpuno izostaviti razlika između "jedinstvenog" ili "nejedinstvenog" polaganja radijatora.

Redosljed veličina brojčanih vrijednosti za temperature grijače vode ima unutar promatranja u početku samo podređenu ulogu. Vrijednost "2,0" govori, da bi radijator pogonjen temperaturom od 75/60 stupnjeva C, stavljao na raspolaganje dvostruko toplinsko opterečenje prostorije, kada bi bio pogonjen sa normiranim rasprostiranjem prema DIN normi EN 442. Vrijednost "0,9" upučuje na to, da srednja učinkovitost, snaga radijatora od približno 70 stupnjeva C nije dovoljna, da bi se zagrijala prostorija. Ovdje su neophodne više temperature.

Kod "nejedinstvenog" polaganja radijatora, nepovoljni radijator, a time i neophodno povečanje tlaka pumpe, ne može više biti u svakom slučaju identificirano na temlju najduže pruge. Gubitak tlaka u mreži može biti viši. Potisna bi se visina trebala tada birati što je manje moguće. Pošto je u fondu zgrada jedva (ekonomski) moguće detaljirano snimanje cijevne mreže, neophodne su alternative za polaganje pumpe i termostatskih ventila.

Izabrani nastavak sastoji se od određivanja različitih ventilskih autoriteta, s obzirom na postavljanje termostatskih ventila. Kod jedinstvenog polaganja radijatora, ventilski se autoritet radijatora utvrđuje na najdužoj pruzi sa aV=0,3, kako bi se postavila pumpa i termostatski ventili. Termostatskim ventilima na srednjoj udaljenosti ili u blizini pumpe, na raspolaganju tada stoji viši diferentni tlak, koji se mora pomoču odgovarajučeg polaganja ventila (izbor prilagođene kV-vrijednosti polaganja sa predpodešavanjem ili sa prilagođenim ventilskim konusom) smanjiti. Kod "nejedinstvenog" polaganja radijatora, ova se vrijednost utvrđuje na aV=0,5. Detaljirana usporedna izračunavanja između opisanog postupka i egzaktnog izračunavanja cijevne mreže, za izvedene cjevne mreže u starim zgradama i novogradnji, u ovom se trenutku još uvijek provode.

Zadane vrijednosti za pumpu

Za mrežu se mora utvrditi raspoloživi tlak. K tome se mora i utvrditi, je li tlak proizvoljno podesiv ili je čvrsto zadan. Ako se potisna visina ne može slobodno izabrati, izračunavanje cijevne mreže mora biti prilagođeno na postojeću vrijednost diferentnog tlaka.

Postupak izgleda kao što je to ovdje navedeno:

1. Gubitak tlaka cijevnih vodova i pojedinačnih otpora preko najnepovoljnije pruge utvrđuje se na temelju duljine i R-vrijednosti, ovdje sa udjelom pojedinačnih otpora od 50 %:

∆p mreža = 1,5 R I

2. Gubitak tlaka posebnih ugradbenih elemenata (filteri i drugo) se utvrđuje:

∆p posebno

3. Ventilski autoritet za (tobožnji) najnepovoljniji radijator se - ovisno o jedinstvenom ili nejedinstvenom polaganju radijatora - utvrđuje:

aV = 0,3 odnosno 0,5

4. Gubitak tlaka preko ventila izračunava se:

∆p = aV / 1- aV (∆p mreža + ∆p posebno)

5. Potrebna potisna visina tlaka izračunava se iz tri udjela gubitka tlaka:

∆p potrebno, minimalno = ∆p mreža + ∆p posebno + ∆p ventil

6. Prisutna potisna visina tlaka se provjerava. Ona mora biti veća ili ista od izračunate najmanje potisne visine. Dok god se radi o višestupanjskoj pumpi, utvrđuje se traženi stupanj u slučaju polaganja. Za mrežu pripremljena potisna visina tlaka, mora biti definirana sa izračunatom volumenskom strujom uređaja, u datom slučaju iz podataka datih od strane proizvođača. Može li se potisna visina proizvoljno odabrati, u koraku 5 točno je utvrđena izračunavanjem - provjera otpada. U slučaju da je postojeća potisna visina mnogo veča nego što je to minimalno potrebno, preporuča se ugradnja regulatora diferentnog tlaka, ako se pumpa ne može zamijeniti.

U ovo vrijeme izabrana, pragmatična granica za potrebu djelovanja je:U mreži potrebna potisna visina je samo upola toliko velika, kao raspoloživa, a i istovremeno su kV-vrijednosti postoječih ili novih termostatskih ventila radijatora u srednjem manji od 0,15 m/h (ta vrijednost odgovara maloj do srednjoj predpodešenosti pri najmanjim danas raspoloživim termostatskim ventilima radijatora).

Nakon ovog koraka, povečanje tlaka za mrežu ∆p raspoloživo, je čvrsto utvrđeno, a prisutni termostatski ventili radijatora se mogu s obzirom na njihovu kV-vrijednost ispitati, ili se mogu postaviti novi ventili sa manjim kV-vrijednostima.

Zadane vrijednosti za termostatske ventile radijatora

Za svaki je radijator čvrsto utvrđena volumenska struja, isto kao i prisutna potisna visina za mrežu ∆p raspoloživo i gubitke tlaka centralnih posebnih ugrađenih elemenata (∆p posebno). Pad tlaka preko cijevnih vodova i pojedinačnih otpora se utvrđuje ovisno o položaju radijatora u jednoj od triju zona (blizu, srednje, daleko), sa I kao cijevnom duljinom najdulje pruge:

- zona daleko: ∆p mreža = R I

- zona srednje: ∆p mreža = 2/3 R I

- zona blizu: ∆p mreža = 2/3 R I

Razlika između raspoloživog tlaka i padova tlaka u mreži, te u posebno ugrađenim elementima opada s obzirom na termostatski ventil i prednamještanje.


Izvor: masmedia.hr
Kotao - način gradnje - razlike

Način gradnje kotla razlikuje se zbog nekoliko obilježja. Tako se npr. može razlikovati prema gorivu, tipu plamenika ili načinu rada.

Gorivo:

Danas se prije svega raspolaže s lož uljem i plinom. Razvijeni su kotlovi na ulje ili plin i kotlovi na plin-specijalni kotlovi. U kotlu na ulje/plin može se ugraditi uljni plamenik ili plinski plamenik. Plinski-specijalni kotlovi namijenjeni su isključivo za korištenje plina kao goriva.

Način djelovanja:

Glede načina djelovanja razlikuju se kotlovi s pogonom na nisku temperaturu ili tehnikom ogrjevne moći. Dvjema modernim načinima gradnje kotlova osnovna je prednost način djelovanja koji umanjuje gubitak toplote kotla. U usporedbi s kotlom na niske temperature, kotao na ogrjevnu moć koristi kondenzacijsku toplotu, koja je sadržana u pari vode. S drugim riječima: skrivena ispušna toplota se koristi. Stariji kotlovi na ulje i plin postignu godišnju iskorištenost od otprilike 60 - 70%. Kotlovi na nisku temperaturu na ulje ili plin postižu vrijednosti do 90%, kotlovi na plin-ogrjevna moći čak i do 105%. Moderni uređaj za grijanje u prosjeku troši jednu trećinu manje energije, ispušne štetne tvari umanjuju se za polovicu.

Kotao za grijanje - posebne mjere sigurnosti za kotlove na plin

Pored propisanih posuda za izjednačenje tlaka i sigurnosnih ventila za kotlove na plin predviđeni su različiti uređaji.

Te mjere služe obrani specifičnih opasnosti od plina u vezi trovanja i eksplozija:

- Ručna plinska poluga (s zaprekom od opekline u nekim pokrajinama) ispred plamenika,

- Regulator tlaka plina, kako bi se tlak plina držao konstantan,

- Uređaj za paljenje koji se sastoji od upaljača plamenika, kojim se ručno rukuje s konstantnim plamenom ili iskrištem s transformatorom,

- Kontrola plamena sa samostalnom paljenjem i gašenjem plamenika,

- Plin-magnet-/kombi ventil kao uređaj za sigurnosno zatvaranje,

- Kontrolor tlaka plina kod automata iskrenja.

Kotao - plamenik - plavi plamenik

Plavi plamenik je plamenik na ulje, koji se pogoni velikim viškom zraka, koji bez štetnih tvari sagorijeva ulje i to skoro bez ostataka. Temeljem efekta re-cirkulacije koriste se topli ispušni plinovi za daljnje sagorijevanje. Plavi plamenici se trenutno koriste kod plamenika ulje-puhalo plamenik.

Kotao - gorivo - plin

Plin je, nakon što se opskrba istog na tržištu poboljšala a cijene lož ulja od 70-etih godina naglo porasle, zauzeo udio od 50%. Kod prvog uvođenja grijanja plin je čak na prvom mjestu.


Izvor: gradimo.hr
Uređaji za ispuštanje plinova općenito se nazivaju dimnjaci, kamini, cijevi za odvod plina.

Navedeni uređaji moraju nastale dimne plinove odnosno ispušne plinove sigurno i neštetno ispustiti a istovremeno usisati za sagorijevanje potrebni zraka. Uređaji, koji proizvode toplotu i uređaji za odvod plinova moraju biti usklađeni jedni s drugim. Kod novogradnje ovo obično ne predstavlja problem. Međutim, pri modernizaciji i renoviranju potrebno je posebno planiranje.

U dimnjacima ispušni plinovi se ispuštaju isključivo donjim tlakom. U plinovodu ispušni plinovi s niskim temperaturama (npr. kod niske temperature ili kotla slabije ogrjevne moći) u pravilu se ispuštaju pod nadtlakom.

Uređaji za ispuštanje plinova - mogućnost instalacije

Instalacije uređaja za ispuštanje plinova mogu se obaviti na razne načine i mogućnosti, kao npr.:

- U jednom oknu unutar zgrade, jer se pri probijanju kata vodovi za ispuštanje plinova moraju postaviti u oknu, koje određeno vrijeme mora biti otporno na vatru.

- Na vanjskom zidu zgrade, ovdje se u najvećem broju slučajeva postavljaju cijevi od plemenitog čelika s dvostrukim slojem.

- Konstrukcija mora biti otporna na odgovarajuće udare vjetra.

- Samostojeće instalacije - obično od plemenitog čelika s dvostrukim zidom. Za ovaj način instalacije potrebni su posebni statički dokazi i opširne mjere planiranja.

Uređaji za ispust plinova - mala škola materijala

Od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća sve više dimnjaka i vodova za ispust plinova su od građevinskog materijala - plemeniti čelik. Odvodi za ispust plinova proizvode se od keramike, plastike ili stakla, međutim obim rada uređaja obično je ograničen. Pored odabira pravog materijala, kvaliteta uređaja i obrada igra bitnu ulogu. Prethodno uobičajeni načini spajanja (savijanje, varenje na točkama) danas je mahom zamijenilo tupo varenje i - pojedinačno - varenje šavova.

Za vanjske instalacije koriste se cijevi od plemenitog čelika s dvostrukim slojem s toplinskom izolacijom od mineralne vune između unutarnjeg i vanjskog ogrtača. Toplinska izolacija sprječava jako hlađenje plinova.

Uređaji za ispust plinova - norme i propisi

Temeljni zahtjevi glede odredbi građenja, građevinske proizvode kao i podnošenje zahtjeva za izdavanje dozvola, regulira Zakon o gradnji na razini države.

U tehnici ispusnih plinova mogu se rabiti samo proizvodi koji imaju CE oznaku (kao potvrda sukladnosti proizvoda). Opća potvrda o sukladnosti predstavlja specifičnu normu, međutim zahtjeva određena testiranja kao npr. otpornost na koroziju, provjeru čvrstoće i obuhvaća sve dijelove koji su potrebno za rad uređaja za ispust plinova.

Potvrda se može ispostaviti kao općenita ili za specifični slučaj uporabe. Jednostavni uređaji za ispust plinova � kao i oni, koji rade na donji tlak, te oni koje rade na nadtlak - mjere se prema normi DIN 4705-1, koja dokazuje tlak tehničko sigurnog ispustu plinova kao i temperaturu (obračun temperature unutarnjeg zida na ulazu).

Kod uređaja za ispust plinova koje nisu osjetljivi na vlagu, temperatura mora biti viša od 0�C a u uređajima za ispust plina koji su osjetljivi na vlagu ista mora biti viša od temperature rosišta, kako bi se isključila kondenzacija vodene pare izlaznih plinova.


Izvor: gradimo.hr

DUPLEX sistem za rekuperaciju topline koristi rekuperativno načelo koje podrazumijeva da u dva zračna sloja različite topline, koji su međusobno odvojeni tako da propuštaju toplinu, dolazi do postupnog izjednačavanje topline. U pločastom izmjenjivaču topline (zrak-zrak) odvija se ta razmjena topline, i to kroz dvije zračne struje, topli odlazni zrak i hladni dolazni zrak, koje protječu križnim strujanjem.

Koliki se udio topline može razmijeniti, ovisi između ostalog i o vremenu, ali i o toplinskoj vodljivosti pregradnog zida. Budući da se ona ovisno o vlazi izrazito mijenja, uvijek se za usporedbu govori o "suhom zraku" ili "bez kondenzata". Temeljna korisnost (η0) navodi se u obliku krivulje zbog vremenskog faktora u ovisnosti o brzini strujanja odn. zbog prostorne struje. Temeljna se korisnost suhog zraka kod ATREA izmjenjivača topline kreće između 50 i 80%. U sljedećim će se odlomcima prikazati kako se taj podatak u praksi može relativizirati. Odlazni i dolazni zrak su prilikom protjecanja međusobno hermetički odvojeni tankim zidovima pločastog izmjenjivača topline. Tako u čisti dolazni zrak ne mogu doprijeti mirisi i onečišćene tvari iz izlaznog zraka. To je bitna prednost o odnosu na regenerativno načelo rekuperacije topline.

 

ATREA izmjenjivač topline

ATREA izmjenjivači topline proizvode se u različitim veličinama i oblicima od viskoznog polistirola (hPS) u dvije osnovne izvedbe. Kod izvedbe A ploče se manjim dinamičkim kovitlanjem u unutrašnjosti izmjenjivača topline optimiraju za manji gubitak tlaka, što za posljedicu ima nešto nižu korisnost. Manjim sistemskim otporom ti se toplinski izmjenjivači bolje prilagođuju višim volumnim strujanjima. Izvedba B optimira korisnost na račun gubitka tlaka koji uzrokuje izmjenjivač topline u sistemu. Ploče izmjenjivača topline oblikuju se i slažu u četverokutni oblik kod razmještanja križnog strujanja te u šesterokutni oblik kod razmještanja protustruja. Zahvaljujući optimalnim fizikalnim svojstvima polistirola prilikom preoblikovanja tankih ploča, u svrhu tehničkog strujanja mogli su se razviti optimalni oblici za različite primjene. ATREA izmjenjivači topline imaju čitav niz korisnih svojstava koja će se opisati u sljedećim odlomcima.

Termička otpornost

Dopušteno termičko područje za ATREA izmjenjivač topline od polistirola kreće se od -25ºC do +85ºC. Takvo široko područje dopušta neometan rad zimi baš kao i - ukoliko je potrebno - čišćenje vrućom vodom.

Pretlačna sigurnost i nepropusnost

Dopušteno jednostrano tlačno opterećenje iznosi 600 Pa u temperaturnom području od -10ºC do +30ºC. Kod te vrijednosti tlaka tolerancija na nepropusnost iznosi 1 %.

Otpornost na koroziju

Otpornost na koroziju detaljno je navedena u katalogu (dio 10). Polistirol se u područjima s pH vrijednosti od 3,5 do 11,0 bez problema može primjenjivati u vlažnom okruženju s klorom te u kemijski agresivnom okruženju, kao npr, prilikom galvanizacije metala ili u okruženju s aromatičnim ugljikovodicima poput toluena, ksilena itd.

Otpornost na zaprljanja

Uski kanali strujanja unutar ATREA izmjenjivača topline presjeka 15 x 7,5 mm do 20 x 5 mm garancija su za trajnu funkciju čak i u slučaju visoke onečišćenosti zraka. Kod minimalnog filtriranja G1 (EU1) izmjenjivač topline praktički se ne može začepiti. Za općenito čišćenje zraka preporučuje se klasa filtra G4 (EU4) kako bi se zadržavale čestice veće od 1 μm. Drugi pozitivan čimbenik u tom pogledu jest iznimno ravna površina ploča polistirola. Hrapavost te površine iznosi 0,005 mm za razliku od metalnih površina vrijednosti od oko 0,04 mm.


Izvor: gradimo.hr

Sigurno Vam je poznat efekt hladne boce iz frižidera koja na toplom sobnom zraku postaje vlažna. Na njoj se kondenzira vlaga iz zraka jer nije dosegnuta točka rosišta. Isto se događa zimi na unutarnjoj strani hladnih vanjskih zidova-naročito na starijim zgradama-.

od smanjene ili nepostojeće toplinske zaštite obično su vanjski kutovi, rubovi stropova, prozorski otvori te površine iza namještaja tako hladni da se upravo tu kondenzira vlaga. Proces je brži i snažniji, što je sobni zrak vlažniji.

U stanovima s koncentracijom vlage zraka od 70 do 90 % često dolazi i do pojave stvaranja gljivica plijesni na vlažnim zidnim površinama. To se često može izbjeći- neovisno o građevinskim nedostacima -tako što se pravilnom izmjenom zraka u vrijeme razdoblja grijanja osigurava klima prostora s relativnom vlagom od 40 do 60% (pri sobnoj temperaturi od 20 °C).

To je moguće realizirati uređajima za ventilaciju ili jednostavno otvaranjem prozora, takozvanim udarnim provjetravanjem kada indikator higrometra prekorači vrijednost od 50% u hladnom razdoblju godine odnosno 60% u blagom jesenskom ili proljetnom razdoblju.

U hladnijim prostorijama do 16°C relativna vlažnost kreće se oko 60%. U jako zagrijanim prostorijama relativna vlažnost pada na 30 do 40 %, što sa zdravstvenog aspekta nije opasno.

Ljeti je vanjski zrak topao i vlažan. U podrumu je to problem za hladne zidne i podne površine. Tu se u toplom razdoblju prostor ne smije provjetravati, u protivnom doći će do ljetnog kondenziranja na hladnim površinama identično kao na hladnoj boci s početka teksta. Provjetravanje je dopušteno samo onda kada je vani hladnije nego unutra.

Promišljenim provjetravanjem u hladnom godišnjem dobu štedite troškove grijanja

Oduvijek se moralo provjetravati razborito. O plijesni u stambenim prostorima pisalo je još u Bibliji, u 3. knjizi Leviti, poglavlje 14, stihovi 34-48. Propusne kuće kakve su se prije 2000. godine gradile u Mezopotamiji nisu nikada bile garancija za zdravu higijenu stanovanja.

Danas međutim želimo dobar, ugodan zrak uz minimalnu potrošnju energije grijanja. Rješenje predstavlja dobra toplinska zaštita omotača zgrade s modernim prozorima i staklima te promišljenim provjetravanjem. Aktivnim provjetravanjem preko prozora vlaga prostornog zraka u zimskom razdoblju može se ograničiti na 30-60 %.

Troškove grijanja uštedjet ćete tako što ćete tijekom dana u više navrata kratko širom otvarati prozore. Pri tome će vrlo brzo doći do izmjene starog, potrošenog i vlažnog zraka naročito za hladnijeg vremena(kod mraza maksimalno 5 minuta) s hladnim ali suhim svježim zrakom. Sljedeći vremenski plan provjetravanja pokazat će Vam kako ćete prilagoditi otvaranje prozora prema godišnjem dobu.

Što je zrak vani u toplijim prijelaznim razdobljima vlažniji, to prozori moraju ostati duže otvoreni.

Preporuke za provjetravanje otvaranjem prozora svaka dva sata Neophodno trajanje provjetravanja u cilju izmjenu zraka kod udarnog provjetravanja (prozor širom otvoren ako nema vjetra) prema vanjskoj temperaturi u skladu s godišnjim dobom. Mjeseci na koje se odnosi navedeno vrijeme provjetravanja Aproksimativno vrijeme provjetravanja u ovisnosti o vanjskoj temperaturi

- Prosinac/siječanj/veljača 4 - 6 minuta

- Ožujak/studeni 8 - 10 minuta

- Travanj/listopad 12 - 15 minuta

- Svibanj/rujan 16 - 20 minuta

- Lipanj/srpanj/kolovoz 25 - 30 minuta

Deset važnih savjeta stručnjaka za prevenciju nastanka gljivica plijesni Ukoliko postoji rizik od nastanka gljivica plijesni u stanu možete odmah reagirati prvenstveno izmjenom navika stanovanja i prilagodbom ponašanja.

Međutim rizik uvijek postoji:

U starijim zgradama s početka 80.-tih godina zbog nedovoljne toplinske zaštite U novogradnjama zbog povećane građevinske vlage, naročito prve zime Generalno zbog postojanja nepropusno zatvorenih prozorskih fuga Zbog velike proizvodnje vlage od strane stanara , primjerice tuširanjem, sušenjem rublja ili zbog većeg broja sobnog bilja u stanu.

Ukoliko se pridržavate ovih preporuka u Vašem stanu neće biti oštećenja od pojave plijesni, naravno ukoliko nema značajnih građevinskih nedostataka.

1. svakodnevno provjetravati u više navrata

Najmanje 2 do 3 puta dnevno, inače uvijek prema indikatoru higrometra. Jednokratno provjetravanja stana dovoljno je samo u rijetkim slučajevima. U interesu higijenski zdravog zraka kojeg udišemo potrebno je stan temeljito provjetravati u prisutnosti stanara najmanje 3 do 4 puta dnevno.

Najbolju orijentaciju nudi higrometar. Naročito u starijim zgradama( do ca. 1980. godine) mora se provjetravati u zimskom razdoblju( ispod +5 °C) te ispod 50 % relativne vlažnosti. Kod ustrajnog mraza trebalo bi uz dovoljno provjetravanje podesiti relativnu vlažnost ispod 40%.

2. Zimi samo udarno provjetravanje

Prozorska klupica mora biti slobodna, nagibno provjetravanje rashlađuje i povećava troškove grijanja. U vrijeme razdoblja grijanja u svakoj prostoriji treba kratko širom otvoriti prozore kako bi se postigla efektivna izmjena zraka. Ukoliko su prozorske klupice zauzete to nije moguće, ipak svaka soba zahtijeva otvaranje kompletnog prozora.

U razdoblju od listopada do travnja nagibno provjetravanje ima samo štetne posljedice. S jedne strane izmjena zraka je spora, a s druge strane iznimno brzo hlade se površine oko prozora te pod. Nagibno provjetravanje odgovorno je za povećane troškove grijanja.

3. Uvijek provjetravati kratko vrijeme

Uobičajeno je dovoljno 10 do 15 minuta., kod mraza je dovoljno 5 minuta. Izmjena potrošenog zraka novim, svježim zrakom funkcionira kod niskih temperatura brzo. Ispod +5°C dovoljno je maksimalno 5 minuta.

Kod viših vanjskih temperatura vrijedi iskustveno pravilo:

- Pri temperaturi od 5-10 °C trajanje provjetravanja 5 do 10 minuta

- Pri temperaturi od 10-15 °C trajanje provjetravanja 10 do 15 minuta

- Pri temperaturi iznad 15°C provjetravanje prema želji, prema zdravlju

4. Provjetravanje za vrijeme kišnog vremena

Hladni zrak može preuzeti vrlo malo vlage.Čak i kada hladni zrak pri kiši i magli sadrži 90 do 100 % vlage; zagrijan u stanu rezultira suhim toplim zrakom s ca. 30 % vlage, koji opet može preuzeti 50-60% nove vlage u stanu. Da se vlaga ne bi povećala mora se ponovno provjetravati.

5. Opterećenje vlagom eliminirati direktnim provjetravanjem

Razvoj vlage u kupaonici i kuhinji uvijek izvoditi direktno vani, nikada u stanu. Vlaga zraka nikako se ne smije duže vrijeme raspoređivati u stanu, zato za pojedine prostorije vrijedi pravilo: spavaću sobu provjetravati odmah nakon ustajanja; kupaonicu odmah nakon tuširanja; kuhinju za vrijeme i nakon kuhanja; stan- sve prostorije prije odlaska na počinak.

6. Zagrijavajte sve prostorije

Sobne temperature ne smiju biti niže od +18°C. Vrata prostorija koje se manje zagrijavaju obavezno zatvarajte. Vodite računa o tome da se prostorije ne rashlađuju, hladne sobe ugroženije su od pojave plijesni. Vodite računa da temperature u prostorijama koje se ne koriste stalno ne padaju ispod +18°C. Potpuno hlađenje i grijanje povećavaju troškove grijanja.

Spavaća soba ugodnija je s nešto nižom temperaturom. Zbog opasnosti od plijesni preko dana je zagrijte na temperaturu između 18° i 20°C. Vrata između hladnijeg i toplijeg stambenog područja držite zatvorenima. Vlažan topli zrak kondenzira se inače u hladnim prostorijama.

7. Odsutnost preko dana nije problem

Pravilo ponašanja kod provjetravanja u vrijeme odsutnosti je odlučujuće tako da ništa ne može krenuti po zlu. Onaj tko cijeli dan nije kod kuće ne smije rashladiti stan ispod +18°C. Provjetravanje nije potrebno tako dugo dok nema velikih opterećenja vlagom.

Tako i zaposleni moraju voditi računa o provjetravanju ujutro, navečer i preko vikenda., sukladno već navedenim orijentacijama. Tako u vrijeme odsutnosti ne mogu nastati štete od vlage.

8. Namještaj mora imati razmak prema vanjskim zidovima

Namještaj uz vanjske zidove naročito veliki ormari zahtijevaju razmak od najmanje 5 cm, u starijim objektima najmanje 10 cm. Vanjski zidovi posebice u starijim zgradama izrazito su hladni.To nije nikakav građevinski nedostatak već je uvjetovano starošću gradnje. Upravo tu se pokazalo izuzetno nepovoljnim da gotovo iza svih elemenata za uređenje stana dospijeva vrlo malo topline te se takve površine još snažnije hlade.

Što je toplinska zaštita vanjskih zidova lošija, što je stambena klima hladnija i vlažnija, to se prema vanjskim zidovima mora zadržati veći razmak. U pojedinačnim slučajevima dovoljno je 5 cm, u većini slučajeva ipak 10 cm, a u ekstremnim slučajevima i 20 cm kod masivnih komada namještaja.

9. Bez sušilice rublja u stanu

Sušenje rublja u stanu nije nikakav problem uz dobro grijanje i provjetravanje. Kada god je to moguće rublje treba sušiti vani, u suhim podrumima ili na suhom tlu. Ukoliko nemate takve mogućnosti onda uz poseban oprez možete rublje sušiti u stanu.

Prilikom sušenja rublja u stanu određena prostorija mora biti dobro zagrijana. Vrata držite zatvorenim te za vrijeme sušenja uz često udarno provjetravanje. Tako dugoročno neće nastati nikakva opterećenja.

10. Bez provjetravanja podruma ljeti

Podrumske prostorije provjetravajte samo kada je vani hladnije nego unutra. Specijalni slučaj čine hladne podrumske prostorije u ljetnim mjesecima. Upravo u rano ljeto topli zrak izvana je štetniji jer se njegovo opterećenje vlagom kondenzira na hladnim građevinskim elementima i predmetima za uređenje. Za razliku od zimskog razdoblja ovdje se ne smije provjetravati.

Prostorije u podrumu mogu se provjetravati samo kada je vani hladnije nego unutra. Ljeto je to slučaj noću ili u ranim jutarnjim satima. Kada se radi o potrebi za toplinom umjesto vanjskog provjetravanja i po ljeti treba podrumske prostorije zagrijati. Stambenu klimu mjerite pomoću Fischer higrometara za jednostavnu kontrolu vlažnosti prostornog zraka.


Izvor: bundesamt.org